Helicobacter pylori je bakterija koja nastanjuje gastrointestinalni trakt (probavnu cijev ljudskog organizma) te s obzirom na činjenicu da joj želučana kiselina ne smeta ona se bez problema kreće cijelom dužinom probavne cijevi. Stoga se može naći u svim dijelovima ove cijevi, odnosno od usne šupljine i sinusa pa do završnog dijela debeleog crijeva odnosno anusa. Helicobacter pylori se može naći i u sinusima, zbog neposrednog kontakta istih sa početni dijelom probavne cijevi, te se nalazi i u 40 % zubnog kariesa. Smatra se da je Helicobacter pylori bolest urbanih (gradskih) ljudi, odnosno da je posljedica bliskih kontakata pošto se može prenijeti i šalicom kave ili čašom pića. Zbog toga je u gradovima preko 50% pa čak i do 70% ljudi bilo u kontaktu sa Helicobacter pylori, dok je taj broj znatno manji u ruralnim (seoskim) sredinama. S obzirom na činjenicu da se u želudcu normalno ne nalaze bakterije jer ih ubija želučana kiselina, čija je to prvenstvena uloga, prisutnost Helicobacter pylori u želudcu dovodi do upale želučane sluznice. Tako upaljena želučana sluznica postaje osjetljiva na djelovanje želučane kiseline čime su stvoreni uvjeti za razvoj kronične upale koja, ako se ne liječi, tijekom vremena može dovesti do pojave ulkusa (vrijed, čir). U težim slučajevima ulkusne bolesti može doći do probijanja (perforacije) želučane stijenke čime se želučani sadržaj izljeva u trbušnu šupljinu te izaziva po život opasno stanje upalu potrbušnice, koja se mora liječiti operativno. Drugi problem koji se može javiti nakon dugogodišnje kronične upale želudca je razvoj zloćudne bolesti želudca odnosno karcinoma („rak“). Naime Helicobacter pylori je kancerogena bakterija, te je većina pacijenata koji se liječe od karcinoma želudca pozitivna na Helicobacter pylori. Na sreću većina pacijenata koja je pozitivna na Helicobacter pylori nema karcinom želudca. Helicobacter pylori je i neovisni rizični faktor za razvoj još jedne vrste zloćudne bolesti želudca - limfoma želudca. Zbog svega prethodno rečenog iznimno je važno što ranije otkriti Helicobacter pylori infekciju i efikasno ju liječiti odnosno eradicirati (iskorijeniti) Helicobacter pylori. Samo liječenje Helicobacter pylori infekcije se provodi takozvanom trojnom terapijom, to jest uzima se lijek za smanjivanje lučenja želučane kiseline u kombinacija sa dva antibiotika. Postoje različite kombinacije ovih lijekova, a koju će kombinaciju lijekova kao i dužinu liječenja izabrati gastroenterolog ovisi o mnogim čimbenicima a prvenstveno o nalazu gastroskopije.

TESTOVI NA HELICOBACTER PYLORI
Infekcija bakterijom Helicobacter pylori obično dugo vremena ne izaziva značajnije subjektivne smetnje pacijentima koji ju imaju, stoga se preporučaju preventivna testiranja na prisutnost Helicobacter pylori infenkcije. Postoji nekoliko testova koji služe za otkrivanje Helicobacter pylori infekcije, i svaki od njih ima određene prednosti i nedostatke kao i točno određene indikacije kad ih treba raditi.

 

 

Serološko testiranje na Helicobacter pylori je testiranje iz krvi koje nam govori da li je pacijent bio u kontaktu sa Helicobacter pylori-em. Testiranjem se određuje prisutnost IgG antitjela na Helicobacter pylori koja mogu ostati pozitivna i nakon što se infekcija izliječi. Određivanjem IgM antitijela moguće je otkriti trenutno prisutnu infekciju ali većina komercijalno prisutnih testova zbog financijskih razloga detektira samo IgG antitijela. Ovaj test je najosjetljiviji od svih testova ali samo ako pacijent do tada nije liječen od Helicobacter pylori infekcije. Ukoliko je pacijent već liječen od Helicobacter pylori infekcije test može biti lažno pozitivan te ga u tim slučajevima izbjegavamo raditi.

UREA IZDISAJNI TEST
Izdisajni test na Helicobacter pylori indirektno određuje prisutnost Helicobacter pylori infekcije koristeći C14 ili C13-ureu. Tehnički se test izvodi na taj način da se prvo uzme uzorak izdaha koji mjeri uobičajeni C12O2, potom se popije C14 ili C13-urea. 30 minuta nakon toga uzima se drugi uzorak izdaha. Enzime ureaza iz bakterije Helicobacter pylori razgrađuje ureu proizvodeći CO2 koji iz želudca putem krvi dolazi u pluća te biva izdahnut u specijalni uređaj koji mjeri prisutnost C14 O2 ili C13 O2. Porast omjera C14 O2 ili C13 O2 u odnosu na C12O2 između ova dva mjerenja ukazuje na prisutnost Helicobacter pylori infekcije. I dok pozitivan izdisajni test potvrđuje infekciju,  negativan izdisajni test na Helicobacter pylori nažalost ne isključuje infekciju.

TEST IZ STOLICE
Test na Helicobacter pylori iz stolice određuje prisutnost antigena, to jest dijela stanične membrane same bakterije u ispitivanom uzorku stolice određenog pacijenta. I premda je specifičnost testa dosta visoka, što znači da ako je test pozitivan onda je infekcija vrlo vjerojatna, osjetljivost testa je nešto slabija, odnosno negativan test sa sigurnošću ne isključuje bolest.

B) INVAZIVNI TESTOVI:

BRZI UREAZA TEST
Helicobacter pylori je vrlo osebujna bakterija s obzirom na činjenicu da sadrži relativno veliku količinu enzima ureaze, koji razgrađuje ureu na CO2 i amoniak. Kao posljedica ove enzimatske reakcije dolazi do alkalizacije medija odnosno na taj način se Helicobacter pylori štiti od želučane kiseline. Upravo ovaj podatak je iskorišten za razvoj dvije vrste testiranja na  Helicobacter pylori: Urea izdisajni test i Brzi ureaza test. Brzi ureaza test se radi u sklopu gastroskopije, pri čemu se uz pomoć gastroskopa uzmu uzorci želučane sluznice i stave u otopinu koja sadrži ureu i specifičnu boju. Enzim ureaza iz Helicobacter pylori bakterije će hidrolizirati ureu u amoniak, čime će se povisiti pH otopine (otopina će postati lužnatija) a to će dovesti do promjene boje otopine. Test se radi uglavnom u gastroenterološkim jedinicama koje nemaju mogućnost patohistološke analize želučane sluznice.
     
PATOHISTOLOŠKI TEST
Patohistološki (PHD) test na Helicobacter pylori se smatra zlatnim standardom za otkrivanje i dokazivanje Helicobacter pylori infekcije u želudcu. Za vrijeme gastroskopije učini se biopsija želučane sluznice i uzmu se najmanje dva uzorka želučane sluznice za patohistološku analizu. Dobiveni uzorci se šalju u patohistološki odjel gdje se specijalnim tehnikama bojenja priprema uzorak za mikroskopsku analizu. Na taj način se osim informacije o eventualno prisutnoj infekciji Helicobacter pylori-em dobivaju i važne informacije o izgledu stanica želučane sluznice. Pomoću ovog testa vrši se i stupnjevanje jačine upalnog procesa što ima izravnu posljedicu na oblik i dužinu terapije. Najveća prednost ovog testa je zapravo da pomoću njega u isto vrijeme postavljamo i dijagnozu patohistoloških promjena želučane sluznice, odnosno procjenjujemo potencijalnu opasnost razvoja ili eventualnu prisutnost zloćudnog tumora želudca na mikroskopskoj razini.

MIKROBILOŠKA KULTURA UZORKA
Kod pacijenata sklonih vraćanju Helicobacter pylori infekcije, ili kada ne uspijevamo iskorijeniti (eradicirati) Helicobacter pylori radi se test nasađivanja uzoraka na mikrobiološke podloge na kojima određujemo koja vrsta bakterija raste i na koje antibiotike su osjetljive. Cijeli taj postupak se odvija u mikrobiološkom laboratoriju i zove se kultura mikrobiološkog uzorka. I u ovom slučaju se za vrijeme gastroskopije učini biopsija želučane sluznice i uzmu se najmanje dva uzorka želučane sluznice za mikrobiološku analizu, te se istovremeno uzmu i uzorci za patohistološku analizu sluznice želudca. Mikrobiološki nalaz kulture Helicobacter pylori-a skupa sa nalazom antibiograma (na koje antibiotike je bakterija osjetljiva) iznimno je koristan u određivanju točne antibiotske terapije.